Sveti evanđelisti opisuju kako se Bog rodio u štali. Na ovaj je svijet došao kao malo dijete. Suvremeni čovjek bi nad tim možda mogao ostati razočaran.
Pa svijet danas ima velika očekivanja, njegove su nade velike, kod mnogih je strpljenje na izmaku, a razočaranja su danas prečesta.
Zar je to malo dijete Božji odgovor na svu zloću, sebičnost i pokvarenost čovjeka i svijeta?
Što može učiniti malo dijete?
Koji će se silnik odreći svojih povlastica radi djeteta?
Koji će se moćnik odreći svoje vlasti radi djeteta?
Koji će se zlobnik bojati malog djeteta?
Tko će se promijeniti, tko će se povući od svoje zloće na pogled malog djeteta?
Takva i slična pitanja mogao bi postavljati suvremeni čovjek.
Ali upravo to malo betlehemsko dijete je Božji odgovor.
Ono je više nego što će ljudi ikad moći učiniti ili dati ovome svijetu.
Sve knjige svijeta neće imati toliko istine koliko je u njemu istine jer On je Istina.
Svi mirovni ugovori neće uroditi tolikim mirom koliko će ga to dijete donijeti.
Svi zakoni svijeta neće donijeti toliko pravednosti svijetu koliko je pravednosti donijelo to dijete.
Ostaje tajna Božje ljubavi zašto se sve baš tako zbilo: u siromaštvu, u progonstvu, u hladnoći, u štali. Ali u zaštiti i toplini oca i majke! Da, to betlehemsko
dijete Isus je Božji odgovor pred kojim zahvalno možeš kleknuti, duboko se pokloniti i suznih očiju pjevati od radosti i veselja jer ti se rodio Spasitelj.
Došao je Uzdisani i od Boga obećani.
Željni sviju Spasitelj,
svijeta Razveselitelj!
BLAGOSLOV OBITELJI I STANOVA:
14.01.2019. - Regau, Voecklabruck i okolica grada: Timelkam, Voecklamarkt, Frankenburg …
15.01.2019. - Gunskirchen i Wels
16.01.2019. - Griesskirchen, Schwannenstadt, Lambach, Stadl Paura
Svijeta Razveselitelj !
Sveti evanđelisti opisuju kako se Bog rodio u štali. Na ovaj je svijet došao kao malo dijete. Suvremeni čovjek
bi nad tim možda mogao ostati razočaran.
Pa svijet danas ima velika očekivanja, njegove su nade velike, kod mnogih je strpljenje na izmaku, a
razočaranja su danas prečesta.
Zar je to malo dijete Božji odgovor na svu zloću, sebičnost i pokvarenost čovjeka i svijeta?
Što može učiniti malo dijete?
Koji će se silnik odreći svojih povlastica radi djeteta?
Koji će se moćnik odreći svoje vlasti radi djeteta?
Koji će se zlobnik bojati malog djeteta?
Tko će se promijeniti, tko će se povući od svoje zloće na pogled malog djeteta?
Takva i slična pitanja mogao bi postavljati suvremeni čovjek.
Ali upravo to malo betlehemsko dijete je Božji odgovor.
Ono je više nego što će ljudi ikad moći učiniti ili dati ovome svijetu.
Sve knjige svijeta neće imati toliko istine koliko je u njemu istine jer On je Istina.
Svi mirovni ugovori neće uroditi tolikim mirom koliko će ga to dijete donijeti.
Svi zakoni svijeta neće donijeti toliko pravednosti svijetu koliko je pravednosti donijelo to dijete.
Ostaje tajna Božje ljubavi zašto se sve baš tako zbilo: u siromaštvu, u progonstvu, u hladnoći, u štali. Ali u
zaštiti i toplini oca i majke! Da, to betlehemsko dijete Isus je Božji odgovor pred kojim zahvalno možeš
kleknuti, duboko se pokloniti i suznih očiju pjevati od radosti i veselja jer ti se rodio Spasitelj.
Došao je Uzdisani i od Boga obećani.
Željni sviju Spasitelj,
svijeta Razveselitelj!
BLAGOSLOV OBITELJI I STANOVA:
14.01.2019. - Regau, Voecklabruck i okolica grada: Timelkam, Voecklamarkt, Frankenburg …
15.01.2019. - Gunskirchen i Wels
16.01.2019. - Griesskirchen, Schwannenstadt, Lambach, Stadl Paura
Svijeta Razveselitelj !
Sveti evanđelisti opisuju kako se Bog rodio u štali. Na ovaj je svijet došao kao malo
dijete. Suvremeni čovjek bi nad tim možda mogao ostati razočaran.
Pa svijet danas ima velika očekivanja, njegove su nade velike, kod mnogih je strpljenje
na izmaku, a razočaranja su danas prečesta.
Zar je to malo dijete Božji odgovor na svu zloću, sebičnost i pokvarenost čovjeka i
svijeta?
Što može učiniti malo dijete?
Koji će se silnik odreći svojih povlastica radi djeteta?
Koji će se moćnik odreći svoje vlasti radi djeteta?
Koji će se zlobnik bojati malog djeteta?
Tko će se promijeniti, tko će se povući od svoje zloće na pogled malog djeteta?
Takva i slična pitanja mogao bi postavljati suvremeni čovjek.
Ali upravo to malo betlehemsko dijete je Božji odgovor.
Ono je više nego što će ljudi ikad moći učiniti ili dati ovome svijetu.
Sve knjige svijeta neće imati toliko istine koliko je u njemu istine jer On je Istina.
Svi mirovni ugovori neće uroditi tolikim mirom koliko će ga to dijete donijeti.
Svi zakoni svijeta neće donijeti toliko pravednosti svijetu koliko je pravednosti donijelo to
dijete.
Ostaje tajna Božje ljubavi zašto se sve baš tako zbilo: u siromaštvu, u progonstvu, u
hladnoći, u štali. Ali u zaštiti i toplini oca i majke! Da, to betlehemsko dijete Isus je Božji
odgovor pred kojim zahvalno možeš kleknuti, duboko se pokloniti i suznih očiju pjevati
od radosti i veselja jer ti se rodio Spasitelj.
Došao je Uzdisani i od Boga obećani.
Željni sviju Spasitelj,
svijeta Razveselitelj!
BLAGOSLOV OBITELJI I STANOVA:
14.01.2019. - Regau, Voecklabruck i okolica grada: Timelkam, Voecklamarkt,
Frankenburg …
15.01.2019. - Gunskirchen i Wels
16.01.2019. - Griesskirchen, Schwannenstadt, Lambach, Stadl Paura
Svijeta Razveselitelj !
Povijest misije
Početak
dušebrižništva
za
Hrvate
u
Gornjoj
Austriji
bilježi
se
već
od
prvih
mjeseci
po
završetku
Drugog
svjetskog
rata.
Tu
se
zaustavljaju
brojne
izbjeglice
koje
odlaze
iz
Hrvatske
zbog
uspostave
komunističke
diktature.
Mnogima
je
pak
Austrija
prolazna
stanica
za
druge
europske
ili
prekomorske
zemlje.
Izbjeglice
se
smještaju
u
prihvatne
centre
ili
izbjegličke
logore.
Najpoznatiji
je
Asten
kod
Linza.
U
logorima
pastoralno
djeluju
hrvatski
svećenici
koji
sa
nekolicinom
suradnika
ne
djeluju
samo
kao
dušobrižnici
već
se
bave
raznim
poslovima
jer
kao
intelektualci
i
osobe
od
povjerenja
lakše
postižu
ono
što
je
običnom
svijetu
teže.
Tako
se
bave
prevođenjem
dokumenata
ili
pripremanjem
dokumenata
za
dobivanje
viza
za
druge
zemlje,
često
je
njihov
rad
humanitarne
i
socijalne
naravi,
ponekad
i
prosvjetiteljske
jer
je
hrvatskim
izbjeglicama
u
tuđini trebalo pružiti sve: i domaću hrvatsku riječ i duhovnu utjehu i snagu.
Bogoslužja
za
Hrvate
po
prvi
se
puta
slave
već
u
sijećnju
1946.
godine
u
izbjegličkom
logoru
Asten
pokraj
Linza.
Ondje
je
tada
moglo
biti
oko
1500
izbjeglica
iz
Hrvatske.
Prvi
svećenik
koji
je
tada
djelovao
među
Hrvatima
zvao
se
fra
Pio
Fržop.
Među
onima
koji
su
u
tim
početcima
ostavili
dublji
trag,
svakako
se
mora
spomenuti
fra
Mirko
Čović,
svećenik
i
franjevac
splitske
provincije
Presvetog
Otkupitelja
koji
dozvolu
za
rad
od
Biskupije
Linz
dobiva
već
17.
veljače
1946.
godine.
Uz
njega
se
u
tim
početcima
osobito
spominje
vrijedni
svećenik
svetoga
života
vlč.
Vilim
Cecelja,
koji
će
kasnije
otići
u
Salzburg
i
ondje
djelovati
sve
do
smrti
1989.
godine.
Obojica
svećenika
će
se
sve
vrijeme
svoga
boravka
i
rada
u
Austriji
nadopunjavati
i
tako
dobro
surađivati
da
ih
se
slobodno
može
nazvati
kamenom
temeljcem
hrvatskog
dušobrižništva
u
Austriji.
Njih
dvojica
dugo
surađuju
na
izdavanju
Glasnika
Srca
Isusova
i
Marijna
,
časopisa
za
čuvanje
vjerske
i
kulturne
svijesti
među
Hrvatima
u
inozemstvu.
A
već
spomenuti
fra
Pio
Fržop u logoru čak piše katekizam za odrasle prigodnog naziva
Vjernik u tuđini
.
Sa
šezdesetim
gdinama
20.
stoljeća
počinje
nova
faza
hrvatskog
dušobrižništva.
Veći
broj
Hrvata
počinje
se
doseljavati
iz
tadašnje
Jugoslavije
kao
privremena
radna
snaga.
Pastoralni
rad
sa
privremenim
radnicima
odn.
gastarbeiterima
postaje
zahtjevniji
pa
biskupi
iz
domovine
sa
dozvolom
i
pokroviteljstvom
austrijskih
biskupa
šalju
nove
svećenike
jer
kontakti
vjernika
sa
starijim
poslijeratnim
svećenicima
često
bivaju
opterećeni
negodovanjem
predstavnika
jugoslavenskog
režima.
Prvi
svećenik
koji
je
stigao
u
Linz
sa
dekretom
iz
domovine
zvao
se
vlč.
Anton
Mrakovčić,
svećenik
Krčke
biskupije.
Bilo
je
to
1966.
godine,
a
godinu
dana
poslije
dolazi
i
isusovački
pater
Josip
Müller.
Nije
se
dugo
zadržao
u
Linzu
pa
na
njegovo
mjesto
dolazi
fra
Alfons
Kupres,
franjevac
trećoredac
iz
Zagreba.
Mrakovčić
i
Kupres
ostaju
u
Gornjoj
Austriji
sve
do
1975.
godine.
Novi
zamah
u
dušobrižničkom
radu
počinje
sa
dolaskom
franjevaca
Hrvatske
franjevačke
provincije
sv.
Ćirila
i
Metoda
iz
Zagreba.
Tako
1975.
godine
dolazi
fra
Zlatko
Papac
i
ostaje
dvadesetak
godina.
Od
toga
vremena
se
dušebrižništvo
jače
organizira
i
dobiva
naziv
Hrvatska
katolička
misija
koje
će
ostati
do
danas.
Devedesetih
godina
prošlog
stoljeća,
protjerani
ratnim
vihorom
Domoviskog
rata
dolazi
veliki
broj
izbjeglica
iz
Bosne
i
Hercegovine,
osobito
iz
gradova
Uskoplje,
Bugojno
i
Kotor
Varoš.
U
tako
dugom
mandatu
kao
i
fra
Zlatko
djelovat
će
i
fra
Josip
Tretnjak
koji
u
Linz
dolazi
1993.
i
ostaje
sve
do
2014.
godine.
Danas
se
bogoslužje
na
hrvatskom
jeziku
održava
u
deset
gradova i mjesta. Procjenjuje se da bi u Gornjoj Austriji moglo biti oko 15 tisuća Hrvata.
hkm-linz
©
Zusammenfassung
Die
Anfänge
kroatischer
katholischer
Seelsorge
reichen
bis
in
die
ersten
Monate
nach
Ende
des
Zweiten
Weltkrieges
zurück.
Schon
im
Jänner
1946
findet
der
katholische
Gottesdienst
in
kroatischer
Sprache
im
Flüchtlingslager
Asten
statt,
wo
sich
kroatische
Flüchtlinge
niedergelassen
haben.
Viele
von
ihnen
waren
wegen
Einführung
kommunistischer
Diktatur
in
ihrer
Heimat
auf
der
Flucht.
Unter
ihnen
wirkten
kroatische
Priester,
die
selbst
vom
gleichen
Regime
verfolgt
wurden.
Mit
der
Zuwanderung
der
Gastarbeiter
nach
Oberösterreich
in
den
sechzigen
Jahren
des
20.
Jhd.,
bekommt
die
Kroatenseelsorge
neue
Impulse,
denn
es
kommen
auch
neue
Priester
aus
der
Heimat.
Die
Koordination
der
Pastoralarbeit
der
kroatischen
katholischen
Missionen
in
Österreich
werden
den
Franziskanern
der
kroatischen
Franziskanerprovinz
von
Zagreb
anvertraut.
Eine
besondere
Aufgabe
an
die
Kroatenseelsorge
stellten
die
Anfänge
der
Neunziger
Jahre
des
letzten
Jahrhunderts
dar,
als
viele
kroatische
Kriegsflüchtlinge
ihre
Heimat,
Bosnien
und
Herzegowina,
verlassen
mussten.
Heute
finden
die
Gottesdienste
in
kroatischer
Sprache,
in
10
Städten
und
Ortschaften
in
Oberösterreich,
statt.
Geschätzt
leben
heute
ca.
15
Tausend
Kroaten
in
Oberösterreich. hkm-.linz
©
„Mir vama, Hrvati, koji stradate, koji patite, i za ljubavlju i
slobodom ljudskom čeznete u sjeni Njegovog žuljevitog,
krvavog križa! Vjerujte, vjerujte, spasit će vas vjera, a pošto je
vjera i hrvatska sloboda, vjerujte u slobodu i radite za nju kao
dvanaest neukih apoštola koji snagom vjere i svetog
uvjerenja osvojiše svijet.”
Antun Gustav Matoš
Logor u Astenu
Prvotno je služio kao kamp za obuku njemačkih vojnika, a po završetku Drugog svjetskog rata, radi dobrog položaja i izrađene infrastrukture, poslužio je za tisuće izbjeglica koje su bježale pred komunističkim diktaturama. Tako je kroz izbjeglički logor u Astenu prošlo i mnogo Hrvata na nepovratan put u druge europske, ali i u mnoge prekomorske zemlje.
Vlč. Vilim Cecelja
Nakon liječenja u bolnici časnih sestara u Krenglbachu kod Welsa, stavio se na raspolaganje fra Mirku Čoviću i s njim obilazio izbjegličke logore po Gornjoj Austriji i tu okupljao Hrvate i pružao svećeničku, karitativnu i drugu pomoć. Iz kasnijih godina osobito je brojim vjernicima ostalo u sjećanju njegovo hodočašće u Maria Puchheim i u marijansko svetište Pöstlingberg kod Linza.
Fra Pio Fržop
Kronika austrijske župe u Astenu spominje kao prvog hrvatskog svećenika franjevca fra Pia Fržopa. Nije se u Astenu dugo zadržao, nego je u Italiji nastavio studij, ali i ondje pomagao u izbjegličkim logorima koji su poslije rata bili puni Hrvata. Osim pastoralno, fra Pio je bio poznat i po izdavačkom radu. U Astenu je izdao katekizam, a kasnije i malo poznato djelo Tragedija Hrvata u kojoj opisuje događaje s kraja drugog svjetskog rata.
Povijest misije
Početak
dušebrižništva
za
Hrvate
u
Gornjoj
Austriji
bilježi
se
već
od
prvih
mjeseci
po
završetku
Drugog
svjetskog
rata.
Tu
se
zaustavljaju
brojne
izbjeglice
koje
odlaze
iz
Hrvatske
zbog
uspostave
komunističke
diktature.
Mnogima
je
pak
Austrija
prolazna
stanica
za
druge
europske
ili
prekomorske
zemlje.
Izbjeglice
se
smještaju
u
prihvatne
centre
ili
izbjegličke
logore.
Najpoznatiji
je
Asten
kod
Linza.
U
logorima
pastoralno
djeluju
hrvatski
svećenici
koji
sa
nekolicinom
suradnika
ne
djeluju
samo
kao
dušobrižnici
već
se
bave
raznim
poslovima
jer
kao
intelektualci
i
osobe
od
povjerenja
lakše
postižu
ono
što
je
običnom
svijetu
teže.
Tako
se
bave
prevođenjem
dokumenata
ili
pripremanjem
dokumenata
za
dobivanje
viza
za
druge
zemlje,
često
je
njihov
rad
humanitarne
i
socijalne
naravi,
ponekad
i
prosvjetiteljske
jer
je
hrvatskim
izbjeglicama
u
tuđini
trebalo
pružiti
sve: i domaću hrvatsku riječ i duhovnu utjehu i snagu.
Bogoslužja
za
Hrvate
po
prvi
se
puta
slave
već
u
sijećnju
1946.
godine
u
izbjegličkom
logoru
Asten
pokraj
Linza.
Ondje
je
tada
moglo
biti
oko
1500
izbjeglica
iz
Hrvatske.
Prvi
svećenik
koji
je
tada
djelovao
među
Hrvatima
zvao
se
fra
Pio
Fržop.
Među
onima
koji
su
u
tim
početcima
ostavili
dublji
trag,
svakako
se
mora
spomenuti
fra
Mirko
Čović,
svećenik
i
franjevac
splitske
provincije
Presvetog
Otkupitelja
koji
dozvolu
za
rad
od
Biskupije
Linz
dobiva
već
17.
veljače
1946.
godine.
Uz
njega
se
u
tim
početcima
osobito
spominje
vrijedni
svećenik
svetoga
života
vlč.
Vilim
Cecelja,
koji
će
kasnije
otići
u
Salzburg
i
ondje
djelovati
sve
do
smrti
1989.
godine.
Obojica
svećenika
će
se
sve
vrijeme
svoga
boravka
i
rada
u
Austriji
nadopunjavati
i
tako
dobro
surađivati
da
ih
se
slobodno
može
nazvati
kamenom
temeljcem
hrvatskog
dušobrižništva
u
Austriji.
Njih
dvojica
dugo
surađuju
na
izdavanju
Glasnika
Srca
Isusova
i
Marijna
,
časopisa
za
čuvanje
vjerske
i
kulturne
svijesti
među
Hrvatima
u
inozemstvu.
A
već spomenuti fra Pio Fržop u logoru čak piše katekizam za odrasle prigodnog naziva
Vjernik u tuđini
.
Sa
šezdesetim
gdinama
20.
stoljeća
počinje
nova
faza
hrvatskog
dušobrižništva.
Veći
broj
Hrvata
počinje
se
doseljavati
iz
tadašnje
Jugoslavije
kao
privremena
radna
snaga.
Pastoralni
rad
sa
privremenim
radnicima
odn.
gastarbeiterima
postaje
zahtjevniji
pa
biskupi
iz
domovine
sa
dozvolom
i
pokroviteljstvom
austrijskih
biskupa
šalju
nove
svećenike
jer
kontakti
vjernika
sa
starijim
poslijeratnim
svećenicima
često
bivaju
opterećeni
negodovanjem
predstavnika
jugoslavenskog
režima.
Prvi
svećenik
koji
je
stigao
u
Linz
sa
dekretom
iz
domovine
zvao
se
vlč.
Anton
Mrakovčić,
svećenik
Krčke
biskupije.
Bilo
je
to
1966.
godine,
a
godinu
dana
poslije
dolazi
i
isusovački
pater
Josip
Müller.
Nije
se
dugo
zadržao
u
Linzu
pa
na
njegovo
mjesto
dolazi
fra
Alfons
Kupres,
franjevac trećoredac iz Zagreba. Mrakovčić i Kupres ostaju u Gornjoj Austriji sve do 1975. godine.
Novi
zamah
u
dušobrižničkom
radu
počinje
sa
dolaskom
franjevaca
Hrvatske
franjevačke
provincije
sv.
Ćirila
i
Metoda
iz
Zagreba.
Tako
1975.
godine
dolazi
fra
Zlatko
Papac
i
ostaje
dvadesetak
godina.
Od
toga
vremena
se
dušebrižništvo
jače
organizira
i
dobiva
naziv
Hrvatska
katolička
misija
koje
će
ostati
do
danas.
Devedesetih
godina
prošlog
stoljeća,
protjerani
ratnim
vihorom
Domoviskog
rata
dolazi
veliki
broj
izbjeglica
iz
Bosne
i
Hercegovine,
osobito
iz
gradova
Uskoplje,
Bugojno
i
Kotor
Varoš.
U
tako
dugom
mandatu
kao
i
fra
Zlatko
djelovat
će
i
fra
Josip
Tretnjak
koji
u
Linz
dolazi
1993.
i
ostaje
sve
do
2014.
godine.
Danas
se
bogoslužje
na
hrvatskom
jeziku
održava
u
deset
gradova
i
mjesta.
Procjenjuje
se
da
bi
u
Gornjoj
Austriji
moglo
biti
oko
15
tisuća Hrvata.
hkm-linz
©
Zusammenfassung
Die
Anfänge
kroatischer
katholischer
Seelsorge
reichen
bis
in
die
ersten
Monate
nach
Ende
des
Zweiten
Weltkrieges
zurück.
Schon
im
Jänner
1946
findet
der
katholische
Gottesdienst
in
kroatischer
Sprache
im
Flüchtlingslager
Asten
statt,
wo
sich
kroatische
Flüchtlinge
niedergelassen
haben.
Viele
von
ihnen
waren
wegen
Einführung
kommunistischer
Diktatur
in
ihrer
Heimat
auf
der
Flucht.
Unter
ihnen
wirkten
kroatische
Priester,
die
selbst
vom
gleichen
Regime
verfolgt
wurden.
Mit
der
Zuwanderung
der
Gastarbeiter
nach
Oberösterreich
in
den
sechzigen
Jahren
des
20.
Jhd.,
bekommt
die
Kroatenseelsorge
neue
Impulse,
denn
es
kommen
auch
neue
Priester
aus
der
Heimat.
Die
Koordination
der
Pastoralarbeit
der
kroatischen
katholischen
Missionen
in
Österreich
werden
den
Franziskanern
der
kroatischen
Franziskanerprovinz
von
Zagreb
anvertraut.
Eine
besondere
Aufgabe
an
die
Kroatenseelsorge
stellten
die
Anfänge
der
Neunziger
Jahre
des
letzten
Jahrhunderts
dar,
als
viele
kroatische
Kriegsflüchtlinge
ihre
Heimat,
Bosnien
und
Herzegowina,
verlassen
mussten.
Heute
finden
die
Gottesdienste
in
kroatischer
Sprache,
in
10
Städten
und
Ortschaften in Oberösterreich, statt. Geschätzt leben heute ca. 15 Tausend Kroaten in Oberösterreich. hkm-.linz
©
„Mir vama, Hrvati, koji stradate, koji patite, i za ljubavlju i
slobodom ljudskom čeznete u sjeni Njegovog žuljevitog,
krvavog križa! Vjerujte, vjerujte, spasit će vas vjera, a
pošto je vjera i hrvatska sloboda, vjerujte u slobodu i
radite za nju kao dvanaest neukih apoštola koji snagom
vjere i svetog uvjerenja osvojiše svijet.”
Antun Gustav Matoš
Logor u Astenu
Prvotno je služio kao kamp za obuku njemačkih vojnika, a po završetku Drugog svjetskog rata, radi dobrog položaja i izrađene infrastrukture, poslužio je za tisuće izbjeglica koje su bježale pred komunističkim diktaturama. Tako je kroz izbjeglički logor u Astenu prošlo i mnogo Hrvata na nepovratan put u druge europske, ali i u mnoge prekomorske zemlje.
Vlč. Vilim Cecelja
Nakon liječenja u bolnici časnih sestara u Krenglbachu kod Welsa, stavio se na raspolaganje fra Mirku Čoviću i s njim obilazio izbjegličke logore po Gornjoj Austriji i tu okupljao Hrvate i pružao svećeničku, karitativnu i drugu pomoć. Iz kasnijih godina osobito je brojim vjernicima ostalo u sjećanju njegovo hodočašće u Maria Puchheim i u marijansko svetište Pöstlingberg kod Linza.
Fra Pio Fržop
Kronika austrijske župe u Astenu spominje kao prvog hrvatskog svećenika franjevca fra Pia Fržopa. Nije se u Astenu dugo zadržao, nego je u Italiji nastavio studij, ali i ondje pomagao u izbjegličkim logorima koji su poslije rata bili puni Hrvata. Osim pastoralno, fra Pio je bio poznat i po izdavačkom radu. U Astenu je izdao katekizam, a kasnije i malo poznato djelo Tragedija Hrvata u kojoj opisuje događaje s kraja drugog svjetskog rata.
Povijest misije
Početak
dušebrižništva
za
Hrvate
u
Gornjoj
Austriji
bilježi
se
već
od
prvih
mjeseci
po
završetku
Drugog
svjetskog
rata.
Tu
se
zaustavljaju
brojne
izbjeglice
koje
odlaze
iz
Hrvatske
zbog
uspostave
komunističke
diktature.
Mnogima
je
pak
Austrija
prolazna
stanica
za
druge
europske
ili
prekomorske
zemlje.
Izbjeglice
se
smještaju
u
prihvatne
centre
ili
izbjegličke
logore.
Najpoznatiji
je
Asten
kod
Linza.
U
logorima
pastoralno
djeluju
hrvatski
svećenici
koji
sa
nekolicinom
suradnika
ne
djeluju
samo
kao
dušobrižnici
već
se
bave
raznim
poslovima
jer
kao
intelektualci
i
osobe
od
povjerenja
lakše
postižu
ono
što
je
običnom
svijetu
teže.
Tako
se
bave
prevođenjem
dokumenata
ili
pripremanjem
dokumenata
za
dobivanje
viza
za
druge
zemlje,
često
je
njihov
rad
humanitarne
i
socijalne
naravi,
ponekad
i
prosvjetiteljske
jer
je
hrvatskim
izbjeglicama
u
tuđini
trebalo
pružiti
sve:
i
domaću
hrvatsku
riječ
i
duhovnu utjehu i snagu.
Bogoslužja
za
Hrvate
po
prvi
se
puta
slave
već
u
sijećnju
1946.
godine
u
izbjegličkom
logoru
Asten
pokraj
Linza.
Ondje
je
tada
moglo
biti
oko
1500
izbjeglica
iz
Hrvatske.
Prvi
svećenik
koji
je
tada
djelovao
među
Hrvatima
zvao
se
fra
Pio
Fržop.
Među
onima
koji
su
u
tim
početcima
ostavili
dublji
trag,
svakako
se
mora
spomenuti
fra
Mirko
Čović,
svećenik
i
franjevac
splitske
provincije
Presvetog
Otkupitelja
koji
dozvolu
za
rad
od
Biskupije
Linz
dobiva
već
17.
veljače
1946.
godine.
Uz
njega
se
u
tim
početcima
osobito
spominje
vrijedni
svećenik
svetoga
života
vlč.
Vilim
Cecelja,
koji
će
kasnije
otići
u
Salzburg
i
ondje
djelovati
sve
do
smrti
1989.
godine.
Obojica
svećenika
će
se
sve
vrijeme
svoga
boravka
i
rada
u
Austriji
nadopunjavati
i
tako
dobro
surađivati
da
ih
se
slobodno
može
nazvati
kamenom
temeljcem
hrvatskog
dušobrižništva
u
Austriji.
Njih
dvojica
dugo
surađuju
na
izdavanju
Glasnika
Srca
Isusova
i
Marijna
,
časopisa
za
čuvanje
vjerske
i
kulturne
svijesti
među
Hrvatima
u
inozemstvu.
A
već
spomenuti
fra
Pio
Fržop
u
logoru
čak
piše
katekizam
za
odrasle
prigodnog naziva
Vjernik u tuđini
.
Sa
šezdesetim
gdinama
20.
stoljeća
počinje
nova
faza
hrvatskog
dušobrižništva.
Veći
broj
Hrvata
počinje
se
doseljavati
iz
tadašnje
Jugoslavije
kao
privremena
radna
snaga.
Pastoralni
rad
sa
privremenim
radnicima
odn.
gastarbeiterima
postaje
zahtjevniji
pa
biskupi
iz
domovine
sa
dozvolom
i
pokroviteljstvom
austrijskih
biskupa
šalju
nove
svećenike
jer
kontakti
vjernika
sa
starijim
poslijeratnim
svećenicima
često
bivaju
opterećeni
negodovanjem
predstavnika
jugoslavenskog
režima.
Prvi
svećenik
koji
je
stigao
u
Linz
sa
dekretom
iz
domovine
zvao
se
vlč.
Anton
Mrakovčić,
svećenik
Krčke
biskupije.
Bilo
je
to
1966.
godine,
a
godinu
dana
poslije
dolazi
i
isusovački
pater
Josip
Müller.
Nije
se
dugo
zadržao
u
Linzu
pa
na
njegovo
mjesto
dolazi
fra
Alfons
Kupres,
franjevac
trećoredac
iz
Zagreba.
Mrakovčić
i
Kupres ostaju u Gornjoj Austriji sve do 1975. godine.
Novi
zamah
u
dušobrižničkom
radu
počinje
sa
dolaskom
franjevaca
Hrvatske
franjevačke
provincije
sv.
Ćirila
i
Metoda
iz
Zagreba.
Tako
1975.
godine
dolazi
fra
Zlatko
Papac
i
ostaje
dvadesetak
godina.
Od
toga
vremena
se
dušebrižništvo
jače
organizira
i
dobiva
naziv
Hrvatska
katolička
misija
koje
će
ostati
do
danas.
Devedesetih
godina
prošlog
stoljeća,
protjerani
ratnim
vihorom
Domoviskog
rata
dolazi
veliki
broj
izbjeglica
iz
Bosne
i
Hercegovine,
osobito
iz
gradova
Uskoplje,
Bugojno
i
Kotor
Varoš.
U
tako
dugom
mandatu
kao
i
fra
Zlatko
djelovat
će
i
fra
Josip
Tretnjak
koji
u
Linz
dolazi
1993.
i
ostaje
sve
do
2014.
godine.
Danas
se
bogoslužje
na
hrvatskom
jeziku
održava
u
deset
gradova
i
mjesta.
Procjenjuje
se
da
bi
u
Gornjoj
Austriji moglo biti oko 15 tisuća Hrvata.
hkm-linz
©
Zusammenfassung
Die
Anfänge
kroatischer
katholischer
Seelsorge
reichen
bis
in
die
ersten
Monate
nach
Ende
des
Zweiten
Weltkrieges
zurück.
Schon
im
Jänner
1946
findet
der
katholische
Gottesdienst
in
kroatischer
Sprache
im
Flüchtlingslager
Asten
statt,
wo
sich
kroatische
Flüchtlinge
niedergelassen
haben.
Viele
von
ihnen
waren
wegen
Einführung
kommunistischer
Diktatur
in
ihrer
Heimat
auf
der
Flucht.
Unter
ihnen
wirkten
kroatische
Priester,
die
selbst
vom
gleichen
Regime
verfolgt
wurden.
Mit
der
Zuwanderung
der
Gastarbeiter
nach
Oberösterreich
in
den
sechzigen
Jahren
des
20.
Jhd.,
bekommt
die
Kroatenseelsorge
neue
Impulse,
denn
es
kommen
auch
neue
Priester
aus
der
Heimat.
Die
Koordination
der
Pastoralarbeit
der
kroatischen
katholischen
Missionen
in
Österreich
werden
den
Franziskanern
der
kroatischen
Franziskanerprovinz
von
Zagreb
anvertraut.
Eine
besondere
Aufgabe
an
die
Kroatenseelsorge
stellten
die
Anfänge
der
Neunziger
Jahre
des
letzten
Jahrhunderts
dar,
als
viele
kroatische
Kriegsflüchtlinge
ihre
Heimat,
Bosnien
und
Herzegowina,
verlassen
mussten.
Heute
finden
die
Gottesdienste
in
kroatischer
Sprache,
in
10
Städten
und
Ortschaften
in
Oberösterreich,
statt.
Geschätzt
leben
heute
ca. 15 Tausend Kroaten in Oberösterreich. hkm-.linz
©
„Mir vama, Hrvati, koji stradate,
koji patite, i za ljubavlju i
slobodom ljudskom čeznete u
sjeni Njegovog žuljevitog,
krvavog križa! Vjerujte, vjerujte,
spasit će vas vjera, a pošto je
vjera i hrvatska sloboda, vjerujte
u slobodu i radite za nju kao
dvanaest neukih apoštola koji
snagom vjere i svetog uvjerenja
osvojiše svijet.”
Antun Gustav Matoš
Logor u Astenu
Prvotno je služio kao kamp za obuku njemačkih vojnika, a po završetku Drugog svjetskog rata, radi dobrog položaja i izrađene infrastrukture, poslužio je za tisuće izbjeglica koje su bježale pred komunističkim diktaturama. Tako je kroz izbjeglički logor u Astenu prošlo i mnogo Hrvata na nepovratan put u druge europske, ali i u mnoge prekomorske zemlje.
Vlč. Vilim Cecelja
Nakon liječenja u bolnici časnih sestara u Krenglbachu kod Welsa, stavio se na raspolaganje fra Mirku Čoviću i s njim obilazio izbjegličke logore po Gornjoj Austriji i tu okupljao Hrvate i pružao svećeničku, karitativnu i drugu pomoć. Iz kasnijih godina osobito je brojim vjernicima ostalo u sjećanju njegovo hodočašće u Maria Puchheim i u marijansko svetište Pöstlingberg kod Linza.
Fra Pio Fržop
Kronika austrijske župe u Astenu spominje kao prvog hrvatskog svećenika franjevca fra Pia Fržopa. Nije se u Astenu dugo zadržao, nego je u Italiji nastavio studij, ali i ondje pomagao u izbjegličkim logorima koji su poslije rata bili puni Hrvata. Osim pastoralno, fra Pio je bio poznat i po izdavačkom radu. U Astenu je izdao katekizam, a kasnije i malo poznato djelo Tragedija Hrvata u kojoj opisuje događaje s kraja drugog svjetskog rata.
Zašto su nam potrebni sakramenti ?
Sakramenti su nam potrebni da bismo nadrasli maleni ljudski život i po Isusu postali kao Isus: djeca Božja u slobodi i slavi. U KRŠTENJU se ljudska djeca, koja su bila izgubljena, rađaju kao djeca Božja; u POTVRDI slabi ljudi postaju jaki; u ISPOVIJEDI krivci postaju pomireni; u EUHARISTIJI gladni postaju kruh za druge; ŽENIDBOM kao i SVEĆENIČKIM REĐENJEM pojednici postaju službenici ljubavi; BOLESNIČKIM POMAZANJEM bolesni i slabi dobivaju utjehu i snagu. Sakrament u svim sakramentima jest sam Isus. U njemu, iz izgubljenosti i traženja samih sebe, prerastamo u pravi život, koji nikada ne prestaje. (Katekizam za mlade, br. 173)
Krštenje
Prijava za sakrament krštenja Roditelji koji žele da im djeca budu krštena na hrvatskom jeziku i upisana u maticu krštenih naše misije, javljaju se dušebrižniku otprilike mjesec dana prije krštenja. Kod ugovaranja termina, dostavlja se i nužna dokumentacija: • Rodni list djeteta - Geburtsurkunde • Podatci o krštenju i vjenčanju roditelja • Posvjedočenje za kuma/kumu Krštenja se uglavnom slave u onim crkvama i župama u kojima se slavi sv. misa na hrvatskom jeziku. Sakrament se slavi subotom bez sv. mise ili nedjeljom za vrijeme sv. mise.
Euharistija
Prijava za sakrament prve pričesti Roditelji koji žele da im djeca prime sakrament prve svete pričesti u našoj misiji i na hrvatskom jeziku, trebaju prijaviti svoju djecu u mjesecu rujnu, s početkom školske i vjeronaučne godine. Nakon prijave i dostave potvrde o primljenom krštenju (ako je dijete kršteno izvan naše misije) počinje priprava za sakrament, koja obuhvaća redovito pohađanje nedjeljne sv. mise i redovito pohađanje župnog vjeronauka za vrijeme trajanja školske godine.
Ispovijed
Oni koji žele pristupiti sakramentu sv. pomirenja/ispovijedi, mogu to učiniti prije svake svete mise ili u pastoralnom centru u Linzu, Pillweinsstr. 11., tijekom uredovnog vremena ili po dogovoru. Svakog prvog petka u mjesecu moguće je sudjelovati u pobožnosti prvih petaka. U 19.00 sati je sv. misa, a prigoda za ispovijed je od 18.00 sati. Pred sve velike svetkovine (Božić, Uskrs, Velika Gospa) postoji mogućnost pristupa sakramentu svete ispovijedi. O tome dušebrižnik pravovremeno obavijesti vjernike.
Koji se sakramenti primaju samo jednom u životu?
Krštenje, potvrda i sveti red. Ovi sakramenti kršćaninu utiskuju neizbrisiv biljeg (pečat). Krštenje i potvrda čine ga jednom zauvijek djetetom Božjim i sličnim (suobličenim) Kristu. Svećeničko ređenje kršćanina također obilježava do kraja života.
Potvrda
Prijava za sakrament potvrde Roditelji koji žele da im djeca prime sakrament svete potvrde u našoj misiji i na hrvatskom jeziku, trebaju prijaviti svoju djecu u mjesecu rujnu, s početkom školske i vjeronaučne godine. Ako je je dijete kršteno izvan naše misije, s vremenom će biti potrebno dostaviti potvrdu o primljenom krštenju. Nakon prijave počinje priprava za sakrament koja obuhvaća redovito pohađanje nedjeljne sv. mise i redovito pohađanje župnog vjeronauka za vrijeme trajanja školske godine.
Sveti red
Svećenik je onaj koji nastavlja djelo otkupljenja na zemlji. Što bi nam koristila kuća puna zlata, kad ne bi bilo nikoga tko bi nam otvorio vrata. Svećenik je ekonom dobroga Boga, upravitelj njegovih dobara. Sv. Ivan Maria Vianney
Ženidba
Prijava za sakrament svete ženidbe Oni koji žele sklopiti sakrament ženidbe dužni su najprije pohađati tečaj priprave za kršćanski brak. Tečaj se u našoj misiji održava dvaput godišnje: u veljači i rujnu. Prvi razgovor o sakramentu se u pravilu događa šest mjeseci prije slavlja sakramenta. Kod odabira termina slavlja, neka se što je moguće prikladnije odabere vrijeme da se izbjegnu nesporazumi s drugim terminima u misiji. Otprilike mjesec dana prije sklapanja kršćanskog braka, neka se zaručnici jave dušebrižniku radi ispunjavanja postupka za ženidbu (Trauungsprotokoll). Pritom je potrebno priložiti sljedeće dokumente: • Rodni listovi zaručnika - Geburtsurkunde (kopija) • Vjenčani civilni list - Heiratsurkunde (kopija) • Krsni list - Taufschein (original, ne smije biti stariji od 6 mjeseci) • Slobodni list - Ledigschein (original, ne smije biti stariji od 6 mj.) • Potvrda o Tečaju priprave za brak (ako je obavljen izvan misije) U tjednu prije slavlja sakramenta ženidbe neka se zaručnici jave vjenčatelju radi upoznavanja s obredom slavlja sakramenta te svete Ispovijedi. Tečaj priprave za brak: Ponedjeljak, 25. 02. 2019. Utorak, 26. 02. 2019. Srijeda, 27. 02. 2019. Mjesto održavanja: vjeronaučna misijska dvorana u Linzu, Pillweinstrasse 11 Početak i trajanje: od 19:00 do 20:15 sati
Bolesničko pomazanje
Prijava za sakrament bolesničkog pomazanja Oni koji žele za sebe ili za svoje bolesnike te starije osobe u obitelji ili rodbini sakrament bolesničkog pomazanja, mogu se telefonski prijaviti u ured misije (0732) 650 262 kao i prilikom susreta sa dušebrižnikom prije ili poslije svete mise. Jednako tako se može prijaviti posjet starijim i bolesnim osobama u staračkom domu ili bolnici.
Zašto su nam potrebni sakramenti ?
Sakramenti su nam potrebni da bismo nadrasli maleni ljudski život i po Isusu postali kao Isus: djeca Božja u slobodi i slavi. U KRŠTENJU se ljudska djeca, koja su bila izgubljena, rađaju kao djeca Božja; u POTVRDI slabi ljudi postaju jaki; u ISPOVIJEDI krivci postaju pomireni; u EUHARISTIJI gladni postaju kruh za druge; ŽENIDBOM kao i SVEĆENIČKIM REĐENJEM pojednici postaju službenici ljubavi; BOLESNIČKIM POMAZANJEM bolesni i slabi dobivaju utjehu i snagu. Sakrament u svim sakramentima jest sam Isus. U njemu, iz izgubljenosti i traženja samih sebe, prerastamo u pravi život, koji nikada ne prestaje. (Katekizam za mlade, br. 173)
Krštenje
Prijava za sakrament krštenja Roditelji koji žele da im djeca budu krštena na hrvatskom jeziku i upisana u maticu krštenih naše misije, javljaju se dušebrižniku otprilike mjesec dana prije krštenja. Kod ugovaranja termina, dostavlja se i nužna dokumentacija: • Rodni list djeteta - Geburtsurkunde • Podatci o krštenju i vjenčanju roditelja • Posvjedočenje za kuma/kumu Krštenja se uglavnom slave u onim crkvama i župama u kojima se slavi sv. misa na hrvatskom jeziku. Sakrament se slavi subotom bez sv. mise ili nedjeljom za vrijeme sv. mise.
Euharistija
Prijava za sakrament prve pričesti Roditelji koji žele da im djeca prime sakrament prve svete pričesti u našoj misiji i na hrvatskom jeziku, trebaju prijaviti svoju djecu u mjesecu rujnu, s početkom školske i vjeronaučne godine. Nakon prijave i dostave potvrde o primljenom krštenju (ako je dijete kršteno izvan naše misije) počinje priprava za sakrament, koja obuhvaća redovito pohađanje nedjeljne sv. mise i redovito pohađanje župnog vjeronauka za vrijeme trajanja školske godine.
Ispovijed
Oni koji žele pristupiti sakramentu sv. pomirenja/ispovijedi, mogu to učiniti prije svake svete mise ili u pastoralnom centru u Linzu, Pillweinsstr. 11., tijekom uredovnog vremena ili po dogovoru. Svakog prvog petka u mjesecu moguće je sudjelovati u pobožnosti prvih petaka. U 19.00 sati je sv. misa, a prigoda za ispovijed je od 18.00 sati. Pred sve velike svetkovine (Božić, Uskrs, Velika Gospa) postoji mogućnost pristupa sakramentu svete ispovijedi. O tome dušebrižnik pravovremeno obavijesti vjernike.
Koji se sakramenti primaju samo jednom u životu?
Krštenje, potvrda i sveti red. Ovi sakramenti kršćaninu utiskuju neizbrisiv biljeg (pečat). Krštenje i potvrda čine ga jednom zauvijek djetetom Božjim i sličnim (suobličenim) Kristu. Svećeničko ređenje kršćanina također obilježava do kraja života.
Zašto su nam
potrebni sakramenti
?
Sakramenti su nam potrebni da bismo nadrasli maleni ljudski život i po Isusu postali kao Isus: djeca Božja u slobodi i slavi. U KRŠTENJU se ljudska djeca, koja su bila izgubljena, rađaju kao djeca Božja; u POTVRDI slabi ljudi postaju jaki; u ISPOVIJEDI krivci postaju pomireni; u EUHARISTIJI gladni postaju kruh za druge; ŽENIDBOM kao i SVEĆENIČKIM REĐENJEM pojednici postaju službenici ljubavi; BOLESNIČKIM POMAZANJEM bolesni i slabi dobivaju utjehu i snagu. Sakrament u svim sakramentima jest sam Isus. U njemu, iz izgubljenosti i traženja samih sebe, prerastamo u pravi život, koji nikada ne prestaje. (Katekizam za mlade, br. 173)
Krštenje
Prijava za sakrament krštenja Roditelji koji žele da im djeca budu krštena na hrvatskom jeziku i upisana u maticu krštenih naše misije, javljaju se dušebrižniku otprilike mjesec dana prije krštenja. Kod ugovaranja termina, dostavlja se i nužna dokumentacija: • Rodni list djeteta - Geburtsurkunde • Podatci o krštenju i vjenčanju roditelja • Posvjedočenje za kuma/kumu Krštenja se uglavnom slave u onim crkvama i župama u kojima se slavi sv. misa na hrvatskom jeziku. Sakrament se slavi subotom bez sv. mise ili nedjeljom za vrijeme sv. mise.
Euharistija
Prijava za sakrament prve pričesti Roditelji koji žele da im djeca prime sakrament prve svete pričesti u našoj misiji i na hrvatskom jeziku, trebaju prijaviti svoju djecu u mjesecu rujnu, s početkom školske i vjeronaučne godine. Nakon prijave i dostave potvrde o primljenom krštenju (ako je dijete kršteno izvan naše misije) počinje priprava za sakrament, koja obuhvaća redovito pohađanje nedjeljne sv. mise i redovito pohađanje župnog vjeronauka za vrijeme trajanja školske godine.
Ispovijed
Oni koji žele pristupiti sakramentu sv. pomirenja/ispovijedi, mogu to učiniti prije svake svete mise ili u pastoralnom centru u Linzu, Pillweinsstr. 11., tijekom uredovnog vremena ili po dogovoru. Svakog prvog petka u mjesecu moguće je sudjelovati u pobožnosti prvih petaka. U 19.00 sati je sv. misa, a prigoda za ispovijed je od 18.00 sati. Pred sve velike svetkovine (Božić, Uskrs, Velika Gospa) postoji mogućnost pristupa sakramentu svete ispovijedi. O tome dušebrižnik pravovremeno obavijesti vjernike.
Koji se sakramenti primaju samo jednom u
životu?
Krštenje, potvrda i sveti red. Ovi sakramenti kršćaninu utiskuju neizbrisiv biljeg (pečat). Krštenje i potvrda čine ga jednom zauvijek djetetom Božjim i sličnim (suobličenim) Kristu. Svećeničko ređenje kršćanina također obilježava do kraja života.
Čemu vjeronauk ?
Morate znati što vjerujete!
Morate svoju vjeru tako precizno poznavati kao što IT stručnjak poznaje
kompjuter. Morate je razumjeti kao što dobar glazbenik poznaje svoje note. Da,
morate u vjeru biti puno dublje ukorijenjeni nego generacija vaših roditelja, kako
biste se mogli snažno i odlučno oduprijeti izazovima i napastima ovoga doba.
Papa Benedikt XVI. u predgovoru Katekizma za mlade
VJERONAUK U MISIJI LINZ
Školska godina 2018./2019. S početkom školske godine počinje i vjeronaučna godina zazivom Duha Svetoga tijekom nedjeljne svete mise. Na zamolbu i traženje roditelja održava se vjeronaučna priprava za slavlja sakramenta prve svete pričesti i krizme, ali gdje to dopuštaju prilike organizira se vjeronauk i za ostale dobi. Linz Petkom u vjeronaučnoj dvorani u Misiji, Pillweinstr. 11 Prvopričesnici od 15.00 do 15.45 Krizmanici (1. grupa) od 16.00 do 16.35 Krizmanici (2. grupa) od 16.40 do 17.15 Krizmanici (3. grupa) od 17:20 do 17:55 Wels Utorkom u prostorijama Hrvatskog doma, Haidestrasse 41 Prvopričesnici od 17.30 do 18.05 Krizmanici (1. grupa) od 18.10 do 18.45 Krizmanici (2. grupa) od 18.50 do 19.25 Krizmanici (3. grupa) od 19:30 do 20:05 Vöcklabruck: Krizmanici - prije nedjeljne svete mise od 16:10 do 16:45
KRIZMA
Svake dvije godine je slavlje krizme u našoj misiji za vjeroučenike sedmih i osmih razreda. Slavlje svete krizme će biti 18. 05. 2019. (subota) u crkvi sv. Stjepana u Welsu u 16:00 sati.
PRIČEST
Svake godine je slavlje prve pričesti na hrvatskom jeziku u Linzu i Welsu za djecu drugog razreda osnovne škole. U Linzu je slavlje prve pričesti 05. 05. 2019. u crkvi sv. Kvirina u 11:00 sati. U Welsu je slavlje prve pričesti 05. 05. 2019. u crkvi sv. Stjepana (Lichtenegg) u 13:00 sati.
Čemu vjeronauk ?
Morate znati što vjerujete!
Morate svoju vjeru tako precizno poznavati kao što IT stručnjak poznaje
kompjuter. Morate je razumjeti kao što dobar glazbenik poznaje svoje
note. Da, morate u vjeru biti puno dublje ukorijenjeni nego generacija
vaših roditelja, kako biste se mogli snažno i odlučno oduprijeti izazovima i
napastima ovoga doba.
Papa Benedikt XVI. u predgovoru Katekizma za mlade
VJERONAUK U MISIJI LINZ
Školska godina 2018./2019. S početkom školske godine počinje i vjeronaučna godina zazivom Duha Svetoga tijekom nedjeljne svete mise. Na zamolbu i traženje roditelja održava se vjeronaučna priprava za slavlja sakramenta prve svete pričesti i krizme, ali gdje to dopuštaju prilike organizira se vjeronauk i za ostale dobi. Linz Petkom u vjeronaučnoj dvorani u Misiji, Pillweinstr. 11 Prvopričesnici od 15.00 do 15.45 Krizmanici (1. grupa) od 16.00 do 16.35 Krizmanici (2. grupa) od 16.40 do 17.15 Krizmanici (3. grupa) od 17:20 do 17:55 Wels Utorkom u prostorijama Hrvatskog doma, Haidestrasse 41 Prvopričesnici od 17.30 do 18.05 Krizmanici (1. grupa) od 18.10 do 18.45 Krizmanici (2. grupa) od 18.50 do 19.25 Krizmanici (3. grupa) od 19:30 do 20:05 Vöcklabruck: Krizmanici - prije nedjeljne svete mise od 16:10 do 16:45
KRIZMA
Svake dvije godine je slavlje krizme u našoj misiji za vjeroučenike sedmih i osmih razreda. Slavlje svete krizme će biti 18. 05. 2019. (subota) u crkvi sv. Stjepana u Welsu u 16:00 sati.
PRIČEST
Svake godine je slavlje prve pričesti u Linzu i Welsu za djecu drugog razreda osnovne škole. U Linzu je slavlje prve pričesti 05. 05. 2019. u crkvi sv. Kvirina u 11:00 sati. U Welsu je slavlje prve pričesti 05. 05. 2019. u crkvi sv. Stjepana (Lichtenegg) u 13:00 sati.
Čemu vjeronauk ?
Morate znati što vjerujete!
Morate svoju vjeru tako precizno poznavati kao što IT
stručnjak poznaje kompjuter. Morate je razumjeti kao
što dobar glazbenik poznaje svoje note. Da, morate u
vjeru biti puno dublje ukorijenjeni nego generacija
vaših roditelja, kako biste se mogli snažno i odlučno
oduprijeti izazovima i napastima ovoga doba.
Papa Benedikt XVI. u predgovoru Katekizma za mlade
VJERONAUK U MISIJI LINZ
Školska godina 2018./2019. S početkom školske godine počinje i vjeronaučna godina zazivom Duha Svetoga tijekom nedjeljne svete mise. Na zamolbu i traženje roditelja održava se vjeronaučna priprava za slavlja sakramenta prve svete pričesti i krizme, ali gdje to dopuštaju prilike organizira se vjeronauk i za ostale dobi. Linz Petkom u vjeronaučnoj dvorani u Misiji, Pillweinstr. 11 Prvopričesnici od 15.00 do 15.45 Krizmanici (1. grupa) od 16.00 do 16.35 Krizmanici (2. grupa) od 16.40 do 17.15 Krizmanici (3. grupa) od 17:20 do 17:55 Wels Utorkom u prostorijama Hrvatskog doma, Haidestrasse 41 Prvopričesnici od 17.30 do 18.05 Krizmanici (1. grupa) od 18.10 do 18.45 Krizmanici (2. grupa) od 18.50 do 19.25 Krizmanici (3. grupa) od 19:30 do 20:05 Vöcklabruck: Krizmanici - prije nedjeljne svete mise od 16:10 do 16:45
KRIZMA
Svake dvije godine je slavlje krizme u našoj misiji za vjeroučenike sedmih i osmih razreda. Slavlje svete krizme će biti 18. 05. 2019. (subota) u crkvi sv. Stjepana u Welsu u 16:00 sati.
PRIČEST
Svake godine je slavlje prve pričesti na hrvatskom jeziku u Linzu i Welsu za djecu drugog razreda osnovne škole. U Linzu je slavlje prve pričesti 05. 05. 2019. u crkvi sv. Kvirina u 11:00 sati. U Welsu je slavlje prve pričesti 05. 05. 2019. u crkvi sv. Stjepana (Lichtenegg) u 13:00 sati.
Molitva za djecu
O Bože, Stvoritelju i Uzdržavatelju svih ljudi, ti koji ljubiš nevinost i dobrotu, blagoslovi našu djecu, čiju ti čistoću, jednostavnost i dražest prikazujemo i preporučujemo. Uščuvaj u njima dobrotu, podaj im sreću brižljive roditeljske skrbi i požrtvovnosti. Pomozi im da rastu u vjeri i razboritosti, brani ih od svakoga zla duše i tijela. Dragi sveti Anto, zaštitiniče djece! Potkrijepi svojim zagovorom naše molbe te budi blizu nama i našoj djeci. Jačaj ih svojom zaštitom da u srcu sačuvaju nevinost koju su na svetom krštenju primili. Neka rastu i napreduju u strahu Božjem, da budu pravi kršćani u očima Isusovim i da budu pod zaštitom Blažene Djevice Marije i tvojim okriljem. Amen.
Više
nego
možda
ikad
prije
vrijedno
je
da
se
danas
malo
zamislimo
u
pitanje,
tko
ima
pravo
na
odgoj
mladeži,
za
koga
se
mladež
odgaja
i
koje
su
posljedice
odgoja?...
Zdrav
razum
mora
nas
nužno
dovesti
na
to,
da
po
naravnom
redu
pravo
na
odgoj
djeteta
direktno
i
neposredno
imaju
oni,
koji
su
mu
dali
život
tj.
roditelji.
To...ne
može
osporiti
ni
činjenica,
da
se
može
naći
takovih
roditelja,
koji
se
ne
brinu
za
odgoj
djece
nimalo.
Javna
vlast
može
u
tom
slučaju
u
interesu
općeg
dobra
prisiliti
takve
roditelje
da
vrše
svoju
dužnost.
No
time
javna
vlast
još
uvijek
ne
stječe
direktnog
i
neposrednog
prava
na
odgoj
mladeži,
dokle
god
roditelji
mogu vršiti svoju dužnost...
Drugo
pitanje
koje
nas
zanima,
jest
pitanje,
za
koga
se
odgajaju
djeca?
Dijete
se
ne
odgaja
prvotno
za
majku,
nego
za
Boga.
Dijete
se
ne
odgaja
prvotno
za
oca,
nego
za
Boga.
Dijete
se
ne
odgaja
prvotno
za
narod,
nego
za
Boga.
Dijete
se
ne
odgaja
prvotno
za
državu,
nego
za
Boga.
Nanosi
li
se
time
kakova
šteta
majci,
ocu,
narodu,
državi?
Ni
najmanje,
jer
je
samo
po
sebi
jasno
da
je
mladež
koja
je
odgojena
za
Boga
i
po
Božjim
načelima,
samim
tim
najbolje
odgojena i za obitelj, narod i državu...
Treće
pitanje
napokon
jest,
kakve
su
posljedice
odgoja.
Mladenačka
duša,
to
je
uzorana
njiva
spremna
za
sjetvu.
Što
posiješ,
to
će
i
niknuti.
Posiješ
li
zlatnu
pšenicu,
niknut
će
zlatna
pšenica.
Posiješ
li
trnje
i
korov,
niknut
će
trnje
i
korov.
Mladež
odgojena
bez
Boga
rodit
će
opačinama.
Bit
će
to
gomila
beskarakternih
ljudi,
sebičnjaka,
koji
će
služiti
svakome,
koji
ga
plati.
Bit
će
to
ljudi,
koji
su
nesposobni
za
žrtve
i
napore
za
opće
dobro. Teret sebi i okolini u kojoj se kreću, spremni na svaku opačinu.
No
i
obratno.
Mladež
odgojena
za
Boga,
bit
će
danas
sutra
ljudi
karakterni,
spremni
na
žrtve
i
izgaranja
za
opće
dobro,
očevi
i
majke
vrijednih
obitelji, ljudi kreposni i čestiti, Bogu na slavu, bližnjima na veselje, domovini na korist.
Često
se
danas
čuje
kako
se
mladi
teško
nose
sa
zapovijedima
i
zabranama.
Stručnjaci
bi
imali
mnogo
toga
za
reći
da
odgovore
zašto
je
tomu
tako.
Međutim,
i
laik
bi
mogao
lako
uvidjeti
kako
i
mladi
danas
traže
mjesto
u
ovom
svijetu.
I
oni
razumiju
da
mogu
sami
odrediti
svoje
vrijeme,
svoje
radnje
i
djela,
a
ne
da
se
više
–
kao
djeca
–
ravnaju
onako
kako
im
roditelji
i
okolina
odrede.
Pritom
mladi
često
zaboravljaju
da,
iako
se
ne
moraju
odmah
nazvati
zabranama
i
zapovijedima,
i
u
drugim
područjima
života
postoje
neka
pravila!
I
ona
nisu
uzaludna!
Često
bi
zajednički
život
bio
kaos,
kada
ih
ne
bi
bilo.
Zamislite
samo promet u velikom gradu bez semafora!
I
u
Božjim
zapovijedima
ima
zabrana.
Zabranjeno
je
lagati,
krasti,
biti
nevjeran.
Te
bismo
zabrane
mogli
razumjeti
kao
ograda
oko
vrta
koja
čuva
ono
što
je
dobro
i
plemenito.
Tako
Božje
zapovijedi
čuvaju
ono
što
je
u
nama
krjeposno,
naše
dobre
navike
i
milosne
darove
koje nam je Bog dao.
Ipak,
zamislite
kako
bi
izgledao
vrt
kad
bi
se
vlasnik
samo
brinuo
za
ogradu.
Kad
bi
je
svakoga
dana
nadgledao,
stezao
bodljikavu
žicu,
postavljao
sigurnosne
uređaje,
a
vrt
potpuno zanemario. Upravo tako je i sa nama i Božjim zapovijedi-
Bl. Alojzije Stepinac o odgoju djece i mladeži
Mladi, zabrane i zapovijedi
ma:
Bog
želi
da
se
ogradimo
od
korova
grijeha,
nemara
i
nerada.
A
onda
unutar
njegovih
zapovijedi
i
s
njegovom
pomoću
njegujemo
molitvu, slavimo sakramente, činimo djela ljubavi i donosimo obilate plodove.
Molitva za djecu
O Bože, Stvoritelju i Uzdržavatelju svih ljudi, ti koji ljubiš nevinost i dobrotu, blagoslovi našu djecu, čiju ti čistoću, jednostavnost i dražest prikazujemo i preporučujemo. Uščuvaj u njima dobrotu, podaj im sreću brižljive roditeljske skrbi i požrtvovnosti. Pomozi im da rastu u vjeri i razboritosti, brani ih od svakoga zla duše i tijela. Dragi sveti Anto, zaštitiniče djece! Potkrijepi svojim zagovorom naše molbe te budi blizu nama i našoj djeci. Jačaj ih svojom zaštitom da u srcu sačuvaju nevinost koju su na svetom krštenju primili. Neka rastu i napreduju u strahu Božjem, da budu pravi kršćani u očima Isusovim i da budu pod zaštitom Blažene Djevice Marije i tvojim okriljem. Amen.
Molitva za djecu
O Bože, Stvoritelju i Uzdržavatelju svih ljudi, ti koji ljubiš nevinost i dobrotu, blagoslovi našu djecu, čiju ti čistoću, jednostavnost i dražest prikazujemo i preporučujemo. Uščuvaj u njima dobrotu, podaj im sreću brižljive roditeljske skrbi i požrtvovnosti. Pomozi im da rastu u vjeri i razboritosti, brani ih od svakoga zla duše i tijela. Dragi sveti Anto, zaštitiniče djece! Potkrijepi svojim zagovorom naše molbe te budi blizu nama i našoj djeci. Jačaj ih svojom zaštitom da u srcu sačuvaju nevinost koju su na svetom krštenju primili. Neka rastu i napreduju u strahu Božjem, da budu pravi kršćani u očima Isusovim i da budu pod zaštitom Blažene Djevice Marije i tvojim okriljem. Amen.
Lk 15, 24
Izgubljen bijaše i nađe se …
Korisno o ispovijedi
Kad danas netko spomene riječ ispovijed, mnogi se odmah sjete one nelagodne situacije kad drugome govoriš o sebi ne baš lijepe stvari, stvari za koje bi radije volio da ih nitko ne sazna. A upravo to se događa u ispovjedaonici kada pokornik govori svećeniku svoje grijehe. Napomenimo da je ispovjedaonica možda još zadnje mjesto gdje ljudi svojevoljno priznaju svoje pogreške i propuste! Svećenik je samo posrednik, a pravi slušatelj je Bog. Ispovjediti se znači Bogu reći svoje grijehe i propuste i za to moliti oprost. Što najčešće mislimo prije ispovijedi? Bog već zna što sam učinio . Nije baš tako da će biti iznenađen ili šokiran. Prema tome, u povjerenju otvori svoju dušu. Ti Bogu nećeš reći nešto što on već ne zna. Ali u tome i leži tvoja veličina kada zrelo i odgovorno priznaš svoje grijehe i radi njih se kaješ. Bog će nagraditi tvoju iskrenost i poniznost. Ne sjećam se kada sam se zadnji put ispovjedio! Takva situacija može biti dvojako korisna. Prvo, da se pokušaš sjetiti kada je to moglo biti. Ispovjedniku će to biti od koristi kada čuje da si se davno ispovjedio pa će ti pomoći. A druga strana tvoga zaborava može se ispraviti molitvom: Bože, ne daj da mi se više ikad dogodi da stanem pred ispovjedaonicu, a da ne znam kada sam to zadnji puta učinio. Ne znam pravo ni što bih rekao! To se događa onima koji na brzinu donesu odluku da će se ispovjediti. Ali događa se i onima koji ne znaju što je to ispit savjesti. Savjest je Božji glas u nama koji nas pita što smo zloga učinili i dobroga propustili. U tom se ispitu treba voditi prema Deset zapovjedi Božjih, Sedam glavnih grijeha ili Pet crkvenih zapovijedi. Kad se kao u nekom ogledalu nađem kriv pred nekom od ovih zapovijedi, onda sam ju prekoračio pa ću to ispovjediti. Neki se u ispitu savjesti više vode vlastitim prosudbama. Međutim, osjećaj za grijeh varira od osobe do osobe, već prema tome je li savjest odgojena strogo ili popustljivo. Zato nam se svima ogledati u isto ogledalo, a to su Deset zapovijedi Božjih! Onda se neće događati da se o istim grijesima čuju tako oprečne procjene o tome je li to grijeh ili nije. Što ako me se se svećenik sjeti? Neki doživljavaju nelagodu prigodom susreta sa svojim ispovjednikom. Ovdje može poslužiti divan primjer pape Franje, kad je na oči televizijskih kamera, na putu k ispovjedaonici najprije kleknuo pred ispovjednika, ispovjedio svoje grijehe pa onda išao druge ispovjedati. I papa se ispovjeda! I biskup se ispovjeda! I tvoj ispovjednik se ispovjeda! Prema tome, rasti i ti u povjerenju i sjeti se da je i tvoj ispovjednik samo čovjek kojemu Bog oprašta grijehe. Što ako me netko vidi pa će znati da sam nešto loše učinio? Kad stojiš pred ispovjedaonicom, sjeti se da si ti taj koji si u prednosti! Zato jer stojiš pred mjestom koje svjedoči o tvom karakteru, tvojoj iskrenosti i poniznosti, a nadasve tvojoj želi da budeš dobar čovjek i vjernik. Oni koji te gledaju, a neki možda i krivim okom, nemaju tvoje hrabosti! Ti zato budi na sebe ponosan kad stojiš pred ispovjedaonicom! Zar ne bih mogao sâm reći Bogu ono što sam sagriješio? Ovo je omiljena misao među mladima pa se često pitaju zašto ne bismo najradije ušli u tihi, meditativni crkveni prostor i ondje sami u sebi izrekli Bogu svoje grijehe i za njih se pokajali. I to je lijepo, i to je pohvalno. Međutim, tu nema sakramentalnog oproštenja. Krist je baš zato ustanovio sakrament ispovijedi da nam dade siguran put oproštenja i spasa. Ako dugo ostanem u ispovjedaonici, ljudi će misliti da sam puno toga sagriješio! Treba imati na umu da je ispovjedaonica mjesto potpunog povjerenja. Ispovjednik je toga svjestan kada mu pokornik postavi kakvo pitanje i zna da je to vjerojatno jedino mjesto gdje se netko usudio postaviti svoje pitanje. Prema tome, gledat će da polako i stručno rasvijetli određenu dilemu, imajući na umu i to da možda više nikad tu osobu neće vidjeti. Ispovijed zato nekad duže traje jer si je ispovjednik uzeo više vremena za pouku, a ne zato jer pokornik ima puno grijeha. Smije li svećenik pričati o ispovijedi? Ispovijed je mjesto potpunog povjerenja. Svećenik ne smije izigrati to povjerenje. Čak ni bezbožni zakoni totalitarnih režima, koji su ispovjednicima prijetili i kažnjavali smrću i torturama, nisu uspjeli pokolebati tu svijest kod ispovjednika. Najpoznatiji primjer čuvanja ispovjedne tajne je sveti Ivan Nepomuk. On je bio ispovjednik kraljice na češkom dvoru. Kad je kralj htio doznati što je kraljica ispovjedila, sv. Ivan mu je to odbio reći. Nije popustio ni pod prijetnjom smrti pa je mučenički dao svoj život za ljubav prema Bogu i sakramentu Crkve. Kad je 1729. godine proglašem svetim, u bečkoj crkvi sv. Petra podignut je oltar njemu u čast. Pozlaćeni duboki reljef prikazuje njegovo mučeništvo na rijeci Vltavi. Padajući s mosta anđeo mu pruža palmu mučeništva, a na površini vode pliva pet zvijezda, svaka za po jedno slovo latinske riječi: TACUI, a znači - šutio sam!
Lk 15, 24
… i ja te odrješujem …
Nešto o kajanju
Svima nam je poznato kajanje pri sakramentu ispovijedi. Odmah nakon molitve Anđelu čuvaru i Očenaša, to je za mnoge bila prva molitva koju su morali naučiti napamet. Spomenimo usputno da čak postoje dvije verzije kajanja. Jedna je više prikadna za dječju dob, a glasi: Bože, dobri Oče, žao mi je za sve zlo što ga učinih i dobro koje propustih. Iskreno ću se truditi da budem bolji. Pomozi mi da živim u tvome svjetlu i radosti . Druga je za nešto starije u vjeri: Kajem se od svega srca što uvrijedih Boga, najveće i najmilije dobro. Mrzim sve svoje grijehe i čvrsto odlučujem da ću se popraviti i da neću više griješiti. Neki onu dječju verziju zadrže za čitav život pa ni ne dođu do izazova s kojim se zreliji vjernici susreću kad izgovaraju odraslu verziju kajanja. Naime, nekima se posljednje riječi - i da neću više griješiti - čine prestrogima, prezahtjevnima i zapravo nemogućima, pa onda ublažavaju vlastitim formulacijama, kao npr. da ću pokušati više ne griješiti i sl. O čemu se tu zapravo radi? Molitva kajanja je kajanje, ono nije obećanje u onom našem svakidašnjem smislu riječi. Kad bi se radilo o obećanju kako mi to mislimo, ono bi zapravo bilo neostvarivo. Tko to od ljudi može obećati da više neće griješiti? Kad bi nešto takvo doista bilo moguće, neke bismo stvari ispovjedili samo jednom u životu. Ali bismo li tada više bili ljudi? Zato Crkva od nas u sakramentu ispovijedi ne traži jedno takvo obećanje. Jeste li zapravo primjetili da ispovjednik nikad ne kaže: a sad obećaj da više nećeš griješiti, nego samo kaže: a sad se pokaj! U ispovijedi se u prvom redu traži kajanje - iskreno i potpuno - a logično je da ono završi obećanjem i željom da se više ne griješi. U toj - ljudskom biću vlastitoj - nemoći da se izvrši obećanje, leži i naša nova šansa i naš spas jer Bog će opet i opet raširiti svoje ruke da primi raskajanog i poniznog grešnika, a mi ćemo opet i opet dobiti šansu za novi početak puni milosti i Božje snage.
Lk 15, 24
Izgubljen bijaše i nađe se …
Korisno o ispovijedi
Kad danas netko spomene riječ ispovijed, mnogi se odmah sjete one nelagodne situacije kad drugome govoriš o sebi ne baš lijepe stvari, stvari za koje bi radije volio da ih nitko ne sazna. A upravo to se događa u ispovjedaonici kada pokornik govori svećeniku svoje grijehe. Napomenimo da je ispovjedaonica možda još zadnje mjesto gdje ljudi svojevoljno priznaju svoje pogreške i propuste! Svećenik je samo posrednik, a pravi slušatelj je Bog. Ispovjediti se znači Bogu reći svoje grijehe i propuste i za to moliti oprost. Što najčešće mislimo prije ispovijedi? Bog već zna što sam učinio . Nije baš tako da će biti iznenađen ili šokiran. Prema tome, u povjerenju otvori svoju dušu. Ti Bogu nećeš reći nešto što on već ne zna. Ali u tome i leži tvoja veličina kada zrelo i odgovorno priznaš svoje grijehe i radi njih se kaješ. Bog će nagraditi tvoju iskrenost i poniznost. Ne sjećam se kada sam se zadnji put ispovjedio! Takva situacija može biti dvojako korisna. Prvo, da se pokušaš sjetiti kada je to moglo biti. Ispovjedniku će to biti od koristi kada čuje da si se davno ispovjedio pa će ti pomoći. A druga strana tvoga zaborava može se ispraviti molitvom: Bože, ne daj da mi se više ikad dogodi da stanem pred ispovjedaonicu, a da ne znam kada sam to zadnji puta učinio. Ne znam pravo ni što bih rekao! To se događa onima koji na brzinu donesu odluku da će se ispovjediti. Ali događa se i onima koji ne znaju što je to ispit savjesti. Savjest je Božji glas u nama koji nas pita što smo zloga učinili i dobroga propustili. U tom se ispitu treba voditi prema Deset zapovjedi Božjih, Sedam glavnih grijeha ili Pet crkvenih zapovijedi. Kad se kao u nekom ogledalu nađem kriv pred nekom od ovih zapovijedi, onda sam ju prekoračio pa ću to ispovjediti. Neki se u ispitu savjesti više vode vlastitim prosudbama. Međutim, osjećaj za grijeh varira od osobe do osobe, već prema tome je li savjest odgojena strogo ili popustljivo. Zato nam se svima ogledati u isto ogledalo, a to su Deset zapovijedi Božjih! Onda se neće događati da se o istim grijesima čuju tako oprečne procjene o tome je li to grijeh ili nije. Što ako me se se svećenik sjeti? Neki doživljavaju nelagodu prigodom susreta sa svojim ispovjednikom. Ovdje može poslužiti divan primjer pape Franje, kad je na oči televizijskih kamera, na putu k ispovjedaonici najprije kleknuo pred ispovjednika, ispovjedio svoje grijehe pa onda išao druge ispovjedati. I papa se ispovjeda! I biskup se ispovjeda! I tvoj ispovjednik se ispovjeda! Prema tome, rasti i ti u povjerenju i sjeti se da je i tvoj ispovjednik samo čovjek kojemu Bog oprašta grijehe. Što ako me netko vidi pa će znati da sam nešto loše učinio? Kad stojiš pred ispovjedaonicom, sjeti se da si ti taj koji si u prednosti! Zato jer stojiš pred mjestom koje svjedoči o tvom karakteru, tvojoj iskrenosti i poniznosti, a nadasve tvojoj želi da budeš dobar čovjek i vjernik. Oni koji te gledaju, a neki možda i krivim okom, nemaju tvoje hrabosti! Ti zato budi na sebe ponosan kad stojiš pred ispovjedaonicom! Zar ne bih mogao sâm reći Bogu ono što sam sagriješio? Ovo je omiljena misao među mladima pa se često pitaju zašto ne bismo najradije ušli u tihi, meditativni crkveni prostor i ondje sami u sebi izrekli Bogu svoje grijehe i za njih se pokajali. I to je lijepo, i to je pohvalno. Međutim, tu nema sakramentalnog oproštenja. Krist je baš zato ustanovio sakrament ispovijedi da nam dade siguran put oproštenja i spasa. Ako dugo ostanem u ispovjedaonici, ljudi će misliti da sam puno toga sagriješio! Treba imati na umu da je ispovjedaonica mjesto potpunog povjerenja. Ispovjednik je toga svjestan kada mu pokornik postavi kakvo pitanje i zna da je to vjerojatno jedino mjesto gdje se netko usudio postaviti svoje pitanje. Prema tome, gledat će da polako i stručno rasvijetli određenu dilemu, imajući na umu i to da možda više nikad tu osobu neće vidjeti. Ispovijed zato nekad duže traje jer si je ispovjednik uzeo više vremena za pouku, a ne zato jer pokornik ima puno grijeha. Smije li svećenik pričati o ispovijedi? Ispovijed je mjesto potpunog povjerenja. Svećenik ne smije izigrati to povjerenje. Čak ni bezbožni zakoni totalitarnih režima, koji su ispovjednicima prijetili i kažnjavali smrću i torturama, nisu uspjeli pokolebati tu svijest kod ispovjednika. Najpoznatiji primjer čuvanja ispovjedne tajne je sveti Ivan Nepomuk. On je bio ispovjednik kraljice na češkom dvoru. Kad je kralj htio doznati što je kraljica ispovjedila, sv. Ivan mu je to odbio reći. Nije popustio ni pod prijetnjom smrti pa je mučenički dao svoj život za ljubav prema Bogu i sakramentu Crkve. Kad je 1729. godine proglašem svetim, u bečkoj crkvi sv. Petra podignut je oltar njemu u čast. Pozlaćeni duboki reljef prikazuje njegovo mučeništvo na rijeci Vltavi. Padajući s mosta anđeo mu pruža palmu mučeništva, a na površini vode pliva pet zvijezda, svaka za po jedno slovo latinske riječi: TACUI, a znači - šutio sam!
Lk 15, 24
… i ja te odrješujem …
Nešto o kajanju
Svima nam je poznato kajanje pri sakramentu ispovijedi. Odmah nakon molitve Anđelu čuvaru i Očenaša, to je za mnoge bila prva molitva koju su morali naučiti napamet. Spomenimo usputno da čak postoje dvije verzije kajanja. Jedna je više prikadna za dječju dob, a glasi: Bože, dobri Oče, žao mi je za sve zlo što ga učinih i dobro koje propustih. Iskreno ću se truditi da budem bolji. Pomozi mi da živim u tvome svjetlu i radosti . Druga je za nešto starije u vjeri: Kajem se od svega srca što uvrijedih Boga, najveće i najmilije dobro. Mrzim sve svoje grijehe i čvrsto odlučujem da ću se popraviti i da neću više griješiti. Neki onu dječju verziju zadrže za čitav život pa ni ne dođu do izazova s kojim se zreliji vjernici susreću kad izgovaraju odraslu verziju kajanja. Naime, nekima se posljednje riječi - i da neću više griješiti - čine prestrogima, prezahtjevnima i zapravo nemogućima, pa onda ublažavaju vlastitim formulacijama, kao npr. da ću pokušati više ne griješiti i sl. O čemu se tu zapravo radi? Molitva kajanja je kajanje, ono nije obećanje u onom našem svakidašnjem smislu riječi. Kad bi se radilo o obećanju kako mi to mislimo, ono bi zapravo bilo neostvarivo. Tko to od ljudi može obećati da više neće griješiti? Kad bi nešto takvo doista bilo moguće, neke bismo stvari ispovjedili samo jednom u životu. Ali bismo li tada više bili ljudi? Zato Crkva od nas u sakramentu ispovijedi ne traži jedno takvo obećanje. Jeste li zapravo primjetili da ispovjednik nikad ne kaže: a sad obećaj da više nećeš griješiti, nego samo kaže: a sad se pokaj! U ispovijedi se u prvom redu traži kajanje - iskreno i potpuno - a logično je da ono završi obećanjem i željom da se više ne griješi. U toj - ljudskom biću vlastitoj - nemoći da se izvrši obećanje, leži i naša nova šansa i naš spas jer Bog će opet i opet raširiti svoje ruke da primi raskajanog i poniznog grešnika, a mi ćemo opet i opet dobiti šansu za novi početak puni milosti i Božje snage.
Lk 15, 24
Izgubljen bijaše i nađe se …
Korisno o ispovijedi
Kad danas netko spomene riječ ispovijed, mnogi se odmah sjete one nelagodne situacije kad drugome govoriš o sebi ne baš lijepe stvari, stvari za koje bi radije volio da ih nitko ne sazna. A upravo to se događa u ispovjedaonici kada pokornik govori svećeniku svoje grijehe. Napomenimo da je ispovjedaonica možda još zadnje mjesto gdje ljudi svojevoljno priznaju svoje pogreške i propuste! Svećenik je samo posrednik, a pravi slušatelj je Bog. Ispovjediti se znači Bogu reći svoje grijehe i propuste i za to moliti oprost. Što najčešće mislimo prije ispovijedi? Bog već zna što sam učinio . Nije baš tako da će biti iznenađen ili šokiran. Prema tome, u povjerenju otvori svoju dušu. Ti Bogu nećeš reći nešto što on već ne zna. Ali u tome i leži tvoja veličina kada zrelo i odgovorno priznaš svoje grijehe i radi njih se kaješ. Bog će nagraditi tvoju iskrenost i poniznost. Ne sjećam se kada sam se zadnji put ispovjedio! Takva situacija može biti dvojako korisna. Prvo, da se pokušaš sjetiti kada je to moglo biti. Ispovjedniku će to biti od koristi kada čuje da si se davno ispovjedio pa će ti pomoći. A druga strana tvoga zaborava može se ispraviti molitvom: Bože, ne daj da mi se više ikad dogodi da stanem pred ispovjedaonicu, a da ne znam kada sam to zadnji puta učinio. Ne znam pravo ni što bih rekao! To se događa onima koji na brzinu donesu odluku da će se ispovjediti. Ali događa se i onima koji ne znaju što je to ispit savjesti. Savjest je Božji glas u nama koji nas pita što smo zloga učinili i dobroga propustili. U tom se ispitu treba voditi prema Deset zapovjedi Božjih, Sedam glavnih grijeha ili Pet crkvenih zapovijedi. Kad se kao u nekom ogledalu nađem kriv pred nekom od ovih zapovijedi, onda sam ju prekoračio pa ću to ispovjediti. Neki se u ispitu savjesti više vode vlastitim prosudbama. Međutim, osjećaj za grijeh varira od osobe do osobe, već prema tome je li savjest odgojena strogo ili popustljivo. Zato nam se svima ogledati u isto ogledalo, a to su Deset zapovijedi Božjih! Onda se neće događati da se o istim grijesima čuju tako oprečne procjene o tome je li to grijeh ili nije. Što ako me se se svećenik sjeti? Neki doživljavaju nelagodu prigodom susreta sa svojim ispovjednikom. Ovdje može poslužiti divan primjer pape Franje, kad je na oči televizijskih kamera, na putu k ispovjedaonici najprije kleknuo pred ispovjednika, ispovjedio svoje grijehe pa onda išao druge ispovjedati. I papa se ispovjeda! I biskup se ispovjeda! I tvoj ispovjednik se ispovjeda! Prema tome, rasti i ti u povjerenju i sjeti se da je i tvoj ispovjednik samo čovjek kojemu Bog oprašta grijehe. Što ako me netko vidi pa će znati da sam nešto loše učinio? Kad stojiš pred ispovjedaonicom, sjeti se da si ti taj koji si u prednosti! Zato jer stojiš pred mjestom koje svjedoči o tvom karakteru, tvojoj iskrenosti i poniznosti, a nadasve tvojoj želi da budeš dobar čovjek i vjernik. Oni koji te gledaju, a neki možda i krivim okom, nemaju tvoje hrabosti! Ti zato budi na sebe ponosan kad stojiš pred ispovjedaonicom! Zar ne bih mogao sâm reći Bogu ono što sam sagriješio? Ovo je omiljena misao među mladima pa se često pitaju zašto ne bismo najradije ušli u tihi, meditativni crkveni prostor i ondje sami u sebi izrekli Bogu svoje grijehe i za njih se pokajali. I to je lijepo, i to je pohvalno. Međutim, tu nema sakramentalnog oproštenja. Krist je baš zato ustanovio sakrament ispovijedi da nam dade siguran put oproštenja i spasa. Ako dugo ostanem u ispovjedaonici, ljudi će misliti da sam puno toga sagriješio! Treba imati na umu da je ispovjedaonica mjesto potpunog povjerenja. Ispovjednik je toga svjestan kada mu pokornik postavi kakvo pitanje i zna da je to vjerojatno jedino mjesto gdje se netko usudio postaviti svoje pitanje. Prema tome, gledat će da polako i stručno rasvijetli određenu dilemu, imajući na umu i to da možda više nikad tu osobu neće vidjeti. Ispovijed zato nekad duže traje jer si je ispovjednik uzeo više vremena za pouku, a ne zato jer pokornik ima puno grijeha. Smije li svećenik pričati o ispovijedi? Ispovijed je mjesto potpunog povjerenja. Svećenik ne smije izigrati to povjerenje. Čak ni bezbožni zakoni totalitarnih režima, koji su ispovjednicima prijetili i kažnjavali smrću i torturama, nisu uspjeli pokolebati tu svijest kod ispovjednika. Najpoznatiji primjer čuvanja ispovjedne tajne je sveti Ivan Nepomuk. On je bio ispovjednik kraljice na češkom dvoru. Kad je kralj htio doznati što je kraljica ispovjedila, sv. Ivan mu je to odbio reći. Nije popustio ni pod prijetnjom smrti pa je mučenički dao svoj život za ljubav prema Bogu i sakramentu Crkve. Kad je 1729. godine proglašem svetim, u bečkoj crkvi sv. Petra podignut je oltar njemu u čast. Pozlaćeni duboki reljef prikazuje njegovo mučeništvo na rijeci Vltavi. Padajući s mosta anđeo mu pruža palmu mučeništva, a na površini vode pliva pet zvijezda, svaka za po jedno slovo latinske riječi: TACUI, a znači - šutio sam!
Lk 15, 24
… i ja te odrješujem …